Filipović se borilačkim sportovima počeo baviti jako rano, već s 13-14 godina, kada mu je jedan remenar iz Vinkovaca sašio vreću od šatorskog krila
Legendarni hrvatski MMA borac Mirko “Crocop” Filipović gostovao je u HRT-ovoj emisiji “U svom filmu” u kojoj je progovorio o svojoj karijeri; kako je sve počelo, koji mu je bio vrhunac i zašto se toliko opirao odlasku u mirovinu.
Filipović ističe da su mu borilački sportovi bili suđeni od samog početka.
– Bila je to dječačka strast i ljubav, imam osjećaj da je borilački sport izabrao mene, a ne ja njega. Jednostavno sam to volio, gutao i upijao te filmove s Van Dammeom i Bruce Leejem, jednostavno me to privlačilo na čudan način i nisam se tome mogao othrvati. Čak sam ga i upoznao Van Dammea. Bilo je to 2007. godine, bio sam na putu iz Vinkovaca, zazvonio mi je telefon, vidim nepoznat broj, a on kaže ‘ovdje Jean-Claude Van Damme’. Počeo sam se smijati jer sam mislio da netko zafrkava, ali ipak sam mu prepoznao glas. Želio me upoznati i došao je u Zagreb. – ispričao je Mirko Filipović (46) za HRT u emisiji U svom filmu.
Njegovo djetinjstvo u Slavoniji prekinuo je Domovinski rat zbog čega je morao napustiti Privlaku i preseliti u Ludbreg gdje je jedno vrijeme živio kod obitelji Varga.
– Bit ću iskren, bilo je to vrijeme rata, ali meni osobno je to bio najljepši dio života, taj treći razred srednje škole. Bio sam smješten u Ludbregu, u obitelji Varga, koji su me primili kao svoje treće dijete. Imali su dvoje djece, imaju još uvijek Martinu i Igora, s Igorom sam dijelio sobu. To je bio prekrasan period u mom životu. Bez obzira što je bio rat, ja sam bio klinac, tek sam napunio 17 godina, ali, Varaždin i Ludbreg ostali su mi u prekrasnom sjećanju.
U borilačke vještine zaljubio se kada je imao 13 godina, a tada je dobio i prvu vreću za udaranje koja se raspukla od silnog udaranja pa ju je svaka dva tjedna morao slati na šivanje.
– Već prije rata, s 13-14 godina počeo sam samoinicijativno, jedan remenar iz Vinkovaca sašio mi je vreću od šatorskog krila, svaka dva tjedna je puknula, pa sam mu nosio da sašije. Ja sam to volio, nikome nije bilo jasno zašto. To je bila dječačka strast i ljubav, kao da sam osjetio da će to jednog dana biti moj poziv. Nisam ja tada razmišljao da ću jednoga dana živjeti od toga, osigurati si egzistenciju, putovati po svijetu, biti prepoznatljivo lice tog sporta… Ne, jednostavno sam to volio…
Bez ikakve infrastrukture, bez trenera, iz garaže… Kada se vidjela razlika da ste drugačiji od ostalih?
– Već u 3. razredu srednje škole, bila su dva gospodina iz Varaždina koji su gledali trening, ja sam tada trenirao u karate klubu Varaždin, nije bio kick-boxing klub, a mene karate kao karate, beskontaktni, nije zanimao. Priključio sam se starijoj grupi koja je trenirala, tamo su me mlatili i prebijali i tamo se vidjelo da neću odustati. Usprkos batinama koje sam dobivao, ja sam svaku večer išao tamo na trening. Tamo su prepoznali talent, genetiku, upornost i vratio sam se u Zagreb i uspio upisati Policijsku akademiju.
– Nisam to nikad završio jer nije bilo mogućnosti da završim. Gotovo dvije godine svako jutro sam ustajao, bio sam smješten prvu godinu u studentskom domu na Savi, to je jedan od razloga mog uspjeha, moj status je bio ‘ilegalac’ u studentskom domu. Nisam imao ni svoju sobu, nisam imao ništa, otac mi je umro četiri mjeseca prije toga… Nije bilo pitanje hoću li uspjeti, nego kada. To je bila takva upornost i volja u što bi se mnogi mogli ugledati.
Otegotne okolnosti čovjeka još dodatno motiviraju…
– Da biste u borilačkom sportu uspjeli, morate biti gladni. Ili gladni novca, u smislu da osigurate egzistenciju sebi i svojim roditeljima, ili morate biti gladni uspjeha. Djeca koja odrastu ‘sa zlatnom žlicom’ teško su gladna uspjeha. Rijetki su, dogodi se, ali rijetko. Na kraju krajeva, pogledajte Ronaldovu priču. Njegova majka je radila teške poslove da bi ga prehranila. To je jednostavno usađeno u njega, da se mora svojim radom izdići, da mora trenirati više od drugih, uz to što je vanserijski talent.
Baš poput Luke Modrića i Kostelića…
– Baš tako, pogledajte kako su oni živjeli. Luka Modrić je čuvao ovce kao dječak, imao je jako teško djetinjstvo i težak život. Da je odrastao u nekoj vili s bazenom pitanje je da li bi tako ‘grizao’, da li bi bio tako uporan… i da li bi prošao takvu školu…
Tko je Filipovića uveo u svijet borilačkih vještina?
– Počeo sam s kick-boxingom, želio sam se početi natjecati što prije. Prvi meč imao sam 1995., nakon toga sam odradio javni sparing u BK Lokomotivi. Znači, imao sam tri borbe i 1996. odlazim prvi put u Japan. Bio je to za mene veliki stres, imao sam 21 godinu, borio sam se u K1 otvorenoj kategoriji, bio sam bez iskustva. Prvu borbu sam dobio, nakon toga sam odradio još jednu borbu i izgubio i onda sam se maknuo na dvije godine i otišao u klasični boks. To je bila prekretnica u mom životu, jer sam tu skupio iskustvo potrebno da bih se vratio u Japan, ispričao je između ostalog Mirko Filipović u HRT-ovoj emisiji “U svom filmu” voditeljice i urednice Tončice Čeljuske.